Popular Posts

Wednesday, January 26, 2011

/Kosovo & Metohija/ The Southern Serbian Land/

A beginning of the end – catharsis of the crime saga

PACE - The Parliamentary Assembly of the Council of Europe
PACE adopts resolution on illegal organ trafficking in Kosovo*, demands high-level support for international follow-up investigations

Strasbourg, 25.01.2011 – The Parliamentary Assembly of the Council of Europe (PACE) has called for international and Albanian investigations into crimes committed in the aftermath of the conflict in Kosovo, including “numerous indication” that organs were removed from prisoners on Albanian Territory to be taken abroad for transplantation.
Adopting a resolution based on the report by Dick Marty (Switzerland, ALDE), the Assembly demanded follow-up investigations into indications of secret detention centres under the control of the Kosovo Liberation Army (KLA) and disappearances linked to the Kosovo war, as well as “the collusion so often complained of between organised criminal groups and political circles”.
It called for EULEX, the EU mission in Kosovo, be given a clear mandate, the resources and high-level political support it needed to carry out its “extraordinarily complex and important role”. In particular, the Assembly emphasised the need for effective witness protection programmes.
The parliamentarians said the “appalling crimes committed by Serbian forces” had stirred up very strong feelings worldwide, giving rise to the assumption that it was invariably one side which were the perpetrators of crimes and the other side the victims. “The reality is less clear-cut and more complex,” the resolution reads. “There cannot be one justice for the winners and another for the losers.”
The resolution calls on the Albanian authorities and Kosovo administration to “co-operate unreservedly” with EULEX or any other international body mandated to find out the truth about crimes linked to the conflict in Kosovo, irrespective of the origins of the suspects or victims.
 Parliamentary Assembly Communication Unit

(*) All reference to Kosovo, whether to the territory, institutions or population, in this text shall be understood in full compliance with United Nations Security Council Resolution 1244 and without prejudice to the status of Kosovo.
***
The Parliamentary Assembly brings together 318 members from the national parliaments of the 47 member states.
President: Mevlüt Çavusoglu (Turkey, EDG) - Secretary General of the Assembly: Mateo Sorinas.
Political groups: EPP/CD (Group of the European People's Party); SOC (Socialist Group); EDG (European Democrat Group); ALDE (Alliance of Liberals and Democrats for Europe); UEL (Group of the Unified European Left).
Parliamentary Assembly Communication Unit
Tel: +33 3 88 41 31 93
Fax : +33 3 90 21 41 34
pace.com@coe.int
assembly.coe.int
 ***
References:
1.     Full Information Guide of Plenary session of PACE - The Parliamentary Assembly of the Council of Europe for period 24 – 28 January 2011. http://assembly.coe.int/Documents/WorkingDocs/Doc10/EDOC12436.pdf
2.     Full text of PACE resolution accepted by Parliamentary Assembly of the Council of Europe. http://assembly.coe.int/ASP/NewsManager/EMB_NewsManagerView.asp?ID=6267&L=2
3.     Full text of Resolution No: 1782 in regard to Investigation of allegations of inhuman treatment of people and illicit trafficking in human organs in Kosovo - Resolution 1782 (2011). http://assembly.coe.int/Mainf.asp?link=/Documents/AdoptedText/ta11/ERES1782.htm





***

Sunday, January 9, 2011

Izvestaj Dika Martija - Engleska Verzija



























AS/Jur (2010) 46                                                                                  [provisional version]
12 December 2010
Ajdoc46 2010

Committee on Legal Affairs and Human Rights

Inhuman treatment of people and illicit trafficking in human organs in Kosovo*1

Report
Rapporteur: Mr Dick Marty, Switzerland, Alliance of Liberals and Democrats for Europe

Sunday, December 26, 2010

/Духовност/Aрхива/

05.11.2008
ОТКРИВАЊЕ ОТКРИВЕЊА
Јм. Никодим Богосављевић

Јeрomoнaх Никодим Богосављевић

Символички и алегоријски језик виђења, које је Св. Јован Богослов записао у Откривењу, полако али сигурно бива растумачиван стварношћу и догађајима око нас, и могућност да се „тајна безакоња“ у њему описана, разоткрије и покаже у потпуности управо пред нашим очима, постаје све извеснија. Ово се односи на глобални политички систем Новог светског поретка (НСП), чије се уобличавање приводи крају, чини се да је позната и хронологија последњих догађаја – непознаница остаје једино још идентитет „сина безакоња“ – антихриста. На овом су се послу „откривања“ Откривења заједнички удружила пророчанства и тумачења древних православних и нарочито новијих, руских светитеља, сабрана у књизи Русија пред Другим доласком (С. Фомин, Россия перед Вторым Пришествием, Москва 1998), и рад савремених хришћанских посленика на Западу, чија су филмска разобличавања тајних друштава и владара света доступна на интернет галаксији. Њима смо за разматрање теме „последњих догађаја“ прикључили још и књигу м. Максима, игумана ман. Св. Козме Етолског у Коринту, „Антихрист је стигао – 1983-2013“ (Ο Αντίχριστος ήλθεν 1983-2013, Атина 2006), заснованој на делима Светих Отаца.
Летимичним прегледом интернет галаксије може се свако уверити да свет живи у предапокалиптичкој грозници. На свим језицима све врви од сајтова, чланака, видео клипова, расправа на форумима о катаклизми која је најављена за 21. 12. 2012. годину. Повезује се са крајем света који је најављен у календару Маја, као и другим религијама и култовима, затим се помиње приближавање планете из друге галаксије, а неки астрономи говоре да за тај дан, због највећег приближавања Сунцу, постоји велика могућност измене магнетних полова на земљи, па чак и њеног искакања из система. Очигледне су две чињенице: 1. да је главна намера власника интернет галаксије да на читавој земљи посеју страх; 2. да је његов врхунац везан за датум који није случајно изабран. Ширење страха по планети, које је почело још од рушења Светског трговачког центра у Њујорку, везано је за кључну тему нашег чланка – за неопходност читавог човечананства да има један глобални систем управљања и заштите, оличен у једној Светској влади и једном председнику, који ће уједно бити и избавитељ – месија, христос, бог, тј. антихрист.
Пет видео клипова, делови педесет петоминутног филма Апокалипса 2012: Илуминати и тајни план НСП (Apocalypse 2012 : Illuminati and the Secret NWO Plan, http://www.youtube.com/watch?v=FjqkOEYJxdw) говоре о мотивима, циљевима и роковима илумината у вези стварања НСП. У њима се најпре може сазнати да илуминати (просветљени) за основу свог култа имају обожавање планете Венере, односно древних божанстава – Иштар у Вавилону, Изиде у Египту и Венере у Риму. То су биле богиње љубави и рата. Венера је „Јутарња звезда“, „Вечерња звезда“, на словенском Деница, наша звезда Даница, односно, Луцифер, Εωσφόρος, Светлоносац - Сатана. Датуме за објављивање етапа стварања НСП илуминати узимају астрономске циклусе везане за Сунце, Земљу и Венеру. У вези Сунца они прате циклус тзв. сунчаног максимума, појаве највећег броја сунчаних пега, који се јавља сваке 11-те године. Тако је Џорџ Буш старији објавио почетак стварања НСП управо на дан сунчаног максимума 11. 09. 1990. Тачно 11 година касније, поново на дан сунчаног максимума, срушене су Куле близнакиње у Њујорку – 11. 09. 2001., као чин символичног рушења старог и почетак зидања Новог поретка (Д. А. Пастор, Чудније од фантазије, http://www.scribd.com/doc/209659/Dr-Albert-D-Pastore- udnije-od-fantazijesve-o-napadu-na-Svetski-Trgovinski-Centar). Тада је отпочело ширење страха по читавој планети чувеном објавом рата тероризму, заправо, установљавањем институционализованог, државног тероризма. Тачно 11 година касније, 2012. најављен је завршетак зидања НСП – Нове Вавилонске Куле, али овога пута заказаног за 22. 12., дан који по календару Маја представља крај света. У преносном значењу тај дан је изабран као крај старог и почетак новог света, и то на дан после зимске краткодневице, као симолични почетак уношења светлости Новог поретка у мрак пређашњег беспоретка. (Као помоћ у одгонетању ко је тај „светлоносац“ могу нам послужити речи сатанисте Алберта Пајка, писца књиге Морали и догма, 1871.: „Луцифер, Светлоносац! Чудно и тајанствено име за духа таме! Луцифер, Син јутра! Да ли он носи светлост? Не сумњајте у то!“; Р. Петерсон, Масонерија, Завера против хришћанства, Београд 2005, 124). Сложеном комбинацијом датума изласка Венере и календара Маја добијају се датуми на које су темпирана рушења Кула близнакиња у Њујорку, почетак рата у Ираку, бомбашких акција у Мадриду и Лондону, претњи Бин Ладена Европи и референдум ЕУ у Ирској…
Претпоставља се, дакле, да ће 22. 12. 2012. године бити формирано и уведено ново уређено човечанство састављено од 10 унија, са Светском владом, светском војском (НАТО), могуће светским председником и главним градом Јерусалимом, како је то још 1973. године у Римском клубу зацртано.
Овде долази до подударања есхатологије илумината са јудејском, кабалистичком месијанском есхатологијом. Према овој последњој након 6000 година наступиће месијанска ера. Пошто јеврејски календар тренутно броји 5769. годину, то значи да њихова 6000. пада по нашем календару 2240. године. Међутим, према А. Дугину кабалистичка месијанска ера је започела већ 1990. године (Мессианство каббалы, http://www.arctogaia.com/public/zohar.htm). Јудејски месија треба да ослободи Јевреје из ропства и да створи хиљадугодишње царство овде на земљи, у коме ће им бити подређене све гоје.
Не треба да чуди да се задњовременски поступци политичке окултне (сатанистичке) олигархије поклапају са јудејском есхатологијом, јер су први, заједно са свим другим тајним организацијама, светским банкарским системом и медијима у служби других још од 18. века па на овамо. Велика је вероватноћа, дакле, да ће од 2012. године свет ући у последњу фазу свога постојања. Остаје нејасно само да ли ће тада бити изабран и устоличен први и последњи председник УН, или ће тада почети кампања за његов избор. Ово је врло битна ствар јер је са доласком антихриста, према сведочанствима Отаца, повезано избијање Трећег светског рата. Познато је, наиме, да ће тај рат и бити изазван ради тога да се читаво човечанство принуди да завапи за једним светским владаром. Преп. Лаврентије Черниговски о томе говори овако: „У последње време у аду више неће бити демона. Сви ће бити на земљи и у људима. Биће страшне невоље на земљи, чак ни воде неће бити. Затим ће избити светски рат. Биће тако снажних бомби да ће гвожђе горети, камење ће се топити. Огањ и дим ће се дизати до неба. И земља ће изгорети. Остаће врло мало људи, и тада ће почети да вичу: ‘Доле рат!’ И ‘Хоћемо једног цара!’“ (Свети Лаврентије Черниговски, На дверима вечности, Образ светачки, Београд 2004, 130). Познато је такође да ће владавина антихриста трајати седам година и биће подељена на два дела од по 3, 5 година: прва фаза ће бити његова кампања за председништво над целим светом, а друга следи одмах по избору за председника света, односно, зацарењу у обновљеном храму у Јерусалиму, где ће се он прогласити за бога, како је то описано у Откривењу. Дакле, ако је намера кројача судбине света да већ 2012. НСП има председника онда треба рачунати са јавном миротворачком активношћу антихриста већ од следеће, 2009. године, а полугодишњи рат у коме треба да погине 2/3 човечанства, негде у периоду 2009-2012. година. Онда би у том случају крај света, тј. Други долазак Христов могао бити 2016. године. Уколико је планирано да се од 2012. године отпочне са кампањом за избор председника УН, тј. НСП, онда се све помера за 3-3,5 године.
Са овим су сагласне савремене Божије објаве у Русији. Најпре је још 1939. године преп. Серафим Вирицки говорио да ће обнова православља у Русији трајати око 15 година и да ће након тога доћи антихрист: „Наступиће такво време када ће у Русији бити необични процват. Отвориће се многи храмови и манастири, да ће и странци долазити к нама и примити крштење. Но, то неће бити задуго, на 15 година, а потом ће доћи антихрист“ (Россия перед Вторым Пришествием II, 334). Почетак обнове православне Русије је повезан са виђењем једне побожне Рускиње којој се на празник Покрова 1998. године јавила Мајка Божија и показала јој икону каква треба да се наслика. Икона је насликана у Сретењском манастиру, названа је Васкрсавајуће Православље, и када је донесена у Дивејево, монахиње су рекле: „Атонски старци су предсказали: ‘Када се појави Пресвета Богородица у белом, тада ће почети обновљење Русије’“. Дакле: 1998/9 + 15= 2013/4. година.
О. Максима је заинтересовала једна тв расправа под насловом „Шта се крије у вези деце '83“, приказане 10.12.2005. године на грчком тв каналу Алтер. Ту је изнесено да су у вези деце рођене у априлу 1983. у Грчкој извршене три анкете: 1983, 1990. и 2000. год., и слична испитивања су вршена у Енглеској, Данској и Финској, у склопу програма који је назван „Биолошка, клиничка и генетичка својства која унапређују телесно и психичко здравље“. Претпоставку да је у питању датум рађања антихриста о. Максим је потврдио резултатима сложених рачунања које за основу има поређење Навуходоносора са антихристом, које је овде немогуће изложити, али оставља утисак уверљивости. Овоме прикључује тумачење Господњих речи о томе да се треба учити од смокве: „А од смокве научите поуку: Када се гране њене већ подмладе и олистају, знате да је близу лето. Тако и ви кад видите све ово, знајте да је близу пред вратима“ (Мт. 24, 32-33). Пошто је реч о истој оној смокви на којој Господ није нашао плода и проклео је и она се осушила (Мт. 19, 21), а која се тумачи као јеврејски народ, онда, по о. Максиму, поновно пуштање пупољака ове смокве треба повезати са поновним оснивањем јеврејске државе 1948., а њено олиставање са заузимањем Јерусалима 1967. године. Коначно, своје тврдње да је антихрист рођен априла 1983, за јеврејску Пасху, да ће се, подражавајући Христа, јавно појавити са око 30 година 2012/3. године, да ће владати до 2018/9., он потврђује тумачењем пророштва Св. Козме Етолског: „Доћи ће жуђени када дођу два лета и две Пасхе заједно“. О. Масим сматра да се ово пророштво светог односи на Христа, и да су „два лета“ поремећена клима задњих година, када ће Св. Илија поново са Енохом (по о. Максиму са Св. Јованом Богословом) доћи да разобличава антихриста од самог почетка његове појаве, и када ће пророк затворити небо и киша неће падати задњих седам година. Две Пасхе су када Благовести падну на Васкрс. То ће се догодити, рачунајући наравно по старом календару, управо 2018. године, када Благовести падају на Велику Суботу и по типику се пребацују на Васкрс.
Видимо, дакле, да су се три разнородна извора поклопила у наговештавању могуће хронологије последње етапе постојања човечанства: видео филмови сајта Св. Бригите указују на 22. 12. 2012. као датум објаве НСП, пророчанства савремених руских светитеља говоре о процвату православља у Русији које ће трајати до времена појављивања антихриста 2012/3. године, а о. Максим у Грчкој говори о појави антихриста отприлике у исто то време, да би након 7 година уследио и Други долазак Христов – 2018/9. године.
Са доласком антихриста везана је обнова храма у Јерусалиму и вероватно проглашавање овог града за престоницу света. Код јудејаца поново влада месијанска грозница каква је владала уочи Оваплоћења Сина Божијег, што потврђују одговарајући сајтови. Извршене су све припреме за обнављање јерусалимског храма: положен камен темељац, исклесано сво камење, припремљени предмети за обред, обновљено свештенство, почело се са васпитавањем деце која ће кад одрасту прислуживати храму – чека се само онај који ће храм за три дана обновити и засести у њега као цар и бог – лажни месија – антихрист, о чему Христос говори као „гнусоби опустошења“ (Мт. 24, 15). Дакле, у лажни храм треба да заседне лажни месија, тј. у сатанску зборницу треба да се зацари сатана, који ће се претходно уселити у антихриста.
Једино се посматрана из овог угла могу објаснити тренутна повезивања свих светских територијалних, економских, имформационих, религијских и контролних система у свету. Када читав свет буде повезан, уједињен и умрежен у чврсте и непокидиве нити ових мрежа, тада ће, према пророштвима Светих Отаца, избити Трећи светски рат, у чијем јеку ће се предложити уједињење човечанства под једним владаром, а као једино решење и једини кандидат биће понуђен „човек безакоња“ – антихрист, који ће себе приликом зацарења у Јерусалиму објавити као месију, тј. прогласити се за бога.
Са јерусалимским објављивањем антихриста за месију, тј. за бога, везано је пуштања сатане из бездана на кратко време, и његово усељавање у антихриста. По некима оно ће се извршити још приликом зачећа или одмах по рођењу, међутим, ми сматрамо да ће се оно извршити у време око самог зацарења антихриста. Само је смирени Син Божији могао толико да се унизи и да биде зачет у утроби Дјеве, да буде положен у јасле и повијен у пелене, да дозволи обрезање, да расте као дечак и младић итд, итд. Горди сатана ништа од тога не може да истрпи нити да дозволи. Он не може ни да лицемерно глуми миротворца и хуманисту током три и по године, када ће антихрист угађати и додворавати се човечанству, не би ли га оно прихватило за свог владара. Горди сатана може само да прихвати да му се поклоне као богу. И управо ће тада, после зала трећег светског рата и највећег греха одрицања хришћана (међу њима и великог броја православних) од Христа и прихватање антихриста за месију и бога, сатана задобити власт над човечанством, и од стране Свемоћног, али праведног Бога, биће пуштен на кратко време и уселиће се у антихриста, чиме ће отпочети три и по годишња страховлада „каква није била од постанка света до сада, нити ће бити“ (Мт. 24, 21). Дакле, када се обнови „сатанско збориште“, које, по веровању, јудејаца може обновити само месија, јер они пре очишћења не могу ступити на Гору храма, тада ће у њега засести антихрист и у њему сатана.
Са овим је сагласно и пророчанство преп. Лаврентија Черниговског, који је о усељавању сатане у антихриста говорио два пута: 1. „Антихрист ће бити син блудне девојке – Јеврејке из дванаестог колена блудника. Већ као дете биће веома паметан и способан, а нарочито од тренутка када као дванаестогодишњи дечак, шетајући са мајком по врту, сретне сатану, који ће изићи из самог бездана и настанити се у њему. Дечак ће уздрхтати од страха, а сатана ће рећи: ‘Не бој се, ја ћу ти помагати’. И од тог детета ће у људском обличју израсти антихрист“; 2. „Када се у царском плашту [антихрист] буде возио у кочијама и дође до врта, изићи ће да прошета по врту размишљајући како да уреди своје царство. Одједном, отвориће се бездан, појавиће се вода, из воде ће неко изронити и њему ће се учинити да је стао иза њега. Осврнуће се и угледаће страшну наказу и од страха ће вриснути. У тај мах у њега ће се уселити демон и он ће од тада постати антихрист. Још раније, баћушка је говорио: ‘Антихрист ће се устоличити у Јерусалиму, тамо ће сести на престо. Сада је Денница [сатана] свезан у аду, Господ ће га одвезати и он ће се уселити у цара - антихриста’. Јереји о. Никифор, о. Григорије и протој. Василије (Ганзин) приметише да је баћушка другачије о томе говорио једном другом приликом. Он им одговори: ‘Оци и браћо, ви једно не знате и не разумете: ја не говорим само о Русији, него о читавом свету. Моје речи су истините и открио ми их је Дух Свети по благодати’“ (Свети Лаврентије Черниговски, На дверима вечности, Образ светачки, Београд 2004, 105, 130). Дакле, још су тада јереји приметили да је о усељавању сатане у антихриста преп. Лаврентије говорио два пута, и њима је било нелогично да се сатана два пута усељава у једног истог човека. Сматрамо да се из претходно наведених разлога ова два, на први поглед противречнa места могу схватити на начин да ће се у дванаестогодишњег антихриста уселити неки од виших демона, који ће му својом силом помоћи да чини чудеса и тако дође до светске власти, а у Јерусалиму, у већ зацареног антихриста сами сатана, који ће му дати још већу силу зла.
Хронологија свега горе реченог нам се чини сасвим вероватном. Наша намера је да их широј јавности изнесемо на увид као једно опште, начелно упозорење, са молбом да се о њима трезвено расуди, да би се донело саборно мишљење Православне цркве, јер је још у С. Завету речно да је мудрост у савету многих, тј. свако појединачно мишљење се проверава у сабору и од њега добија печат пуноважности. Ова хронологија, међутим, умногоме зависи од нас православних хришћана. Само ми имамо од Бога дату силу да задржавамо потапање света у море зла. Та сила се зове благодат Св. Духа, која борави у Православној Цркви и која се стиче и увећава путем молитве, поста, покајања, исповедања и Св. Причешћа. Када та брана попусти, свет ће кроз пакао, који ће из бездана изаћи на земљу, доћи свом крају – Ономе Који је за Себе рекао „Ја сам Алфа и Омега, Први и Последњи, Почетак и Свршетак“ (Откр. 22, 13) – Господу, Творцу, Спасу и Судији нашем Исусу Христу.

/ARHIVA/Politika/ Svet/ Aktuelno/

28. mart 2009.
Izvor: Eparhija raško-prizrenska i kosovsko-metohijske

Hmm, a WW3 ?!
Prenosimo tekst francuskog generala Galoa upućenog Beogradskoj konferenciji ‘Ciljevi i posledice NATO agresije - 10 godina posle’ održanoj u Sava centru 23. i 24. marta 2009. godine
Velika nam je čast i zadovoljstvo da vam predstavimo osnivača Pokreta otpora, učesnika Francuskih vazdušnih snaga tokom Drugog svetskog rata, tvorca politike nuklearnog razoružanja, oca moderne francuske geopolitike.
Veliki zaštitnik pravde i međunarodnog prava, borac za istorijsku istinu i etičku politiku, svuda i tamo gde preteže robovska geostrategija i jeftina propaganda
Tako je ustao u odbranu srpskog naroda koji naziva `narodom žrtvom`, narodom satanizovanim i napuštenim od strane zajednice, uslovno rečeno `međunarodne`.

General Galoa

Nazvali smo ga `NAŠ GENERAL 3 M`
Prvo M: MEMORIJA, živo sećanje 20-og i 21- og veka.
Drugo M: MODEL časti, poštenja, otmenosti.
Treće M: MAGISTRALNI analitičar međunarodne geopolitike.
General iskreno žali što nije u mogućnosti da se pomera van Pariza i prisustvuje današnjem skupu. Misao Generala danas je sa nama. Ovo je intervencija Generala namenjena današnjoj konferenciji.
Danas se srećemo na jednu veoma tužnu godišnjicu, 10 godina od 1999. godine kada je zapadna demokratija, predvođena Nemačkom, Engleskom, SAD-om, Francuskom, bombardovala zemlju Jugoslaviju, grubo kršeći međunarodno pravo, Povelju UN, Helsinški akt i odredbe o nepovredivosti granica, kada je mimo odluke Saveta bezbednosti i bez konsultacija sopstvenih parlamenata ušla u rat. Ukratko, ova serija nasilja nad međunarodnim pravom, istinska je crna tačka moralnosti zapadnih zemalja koje su se ponele na način kako se ponašaju autokratije koje prevazilaze sopstvenog poslodavca.
Treba reći da je rasturanje Jugoslavije bila dugo planirana operacija u Nemačkoj. Nije se radilo samo o tome da treba sačekati odlazak Tita 1980. godine, nego i pripremiti period posle, koristeći se njegovim odlaskom, dislocirati teritorije za koje je Nemačka smatrala da nisu nacionalne već teritorija sastavljena od različitih etničkih grupa i religija. Naravno, Nemačka je bila vrlo zainteresovana za dobijanje podrške za nameravano cepanje teritorija. Dogodilo se da sam indirektno bio umešan u tok tih razgovora, na taj način što sam redovno prisustvovao skupovima Žozefa Štrousa, ministra odbrane Nemačke a kasnije ministra finansija, koji su se godine 1976 i 1977 redovno održavali u Nemačkoj, na maloj farmi u okolini Minhena. Razgovori su obično trajali dva, tri dana, okupljali desetak ličnosti i bavili se pitanjima svetske situacije. Tu su bili predstavnik Britanije Brajan Krouzi, predstavnik Španije bivši ministar Sančez Beja, predstavnik Vatikana advokat Pol Viole. Ja sam u grupi bio predstavnik Francuske. Pričalo se o svemu i ničemu puna dva dana. Ostali su mi snažno u sećanju ti razgovori u kojima su moji susedi Nemci gledali na Jugoslaviju kao bezživotnu i smatrali da se treba pripremiti, posle Titove smrti, na sprovođenje drugačije teritorijalne organizacije. Nemci, inače jako dobri geopolitičari, posebnu osetljivost o tom pitanju pokazivali su, po mom mišljenju, iz sledećih razloga:
Prvo, želja Nemačke strane da se osveti Srbima koji su tokom Prvog i Drugog svetskog rata bili na strani Saveznika protiv Nemačke. Osim toga, Srbi su 1941 godine predvođeni Mihajlovićem a kasnijeTitom, uspeli da zadrže više nemačkih divizija, inače veoma korisnih najpre za front Moskve a potom i Lenjingrada. Dakle Berlin, tada je to bio Bon, smatrao je da srpski otpor doprineo da Nemačka izgubi svetske ratove. Trebalo je kazniti narod.
Drugo, druga nemačka ideja bila je nagraditi hrvate i muslimane koji su se tokom rata pridružili Nemačkoj i zauzeli određene pozicije tokom rata i u Francuskoj, zahvaliti im se jer su prišli opciji Nemačke. Dakle, favorizovati hrvate i bosanske muslimane.
Treće, treća nemačka ideja, bio je ulazak Hrvatske i Slovenije u ekonomsku zonu EU kojom je tada presedavala Nemačka. Na taj način otvarile bi se mogućnosti ostvarivanja nemačkih uticaja i interesa na dalmatinskoj obali i tako približavanje Mediteranu. Stari nemački san! Tradicionalno hranjen i u doba rasparčanih kneževina, carevine oduvek okrenute ka centralnom Mediteranu.
Ovim razlozima treba dodati i uverenost Nemačke u američku intervenciju s obzirom na važna komandna mesta u NATO-u. Vojnim rečnikom govoreći, bio je to dobar posao u pripremi.
To su, po mom mišljenju, bili motivi koji su uticali na Nemačku da odigra tu ulogu. Trebalo je takođe uvesti Ameriku i Francusku u ceo taj poduhvat. Tada je u Francuskoj gospodin Kol imao određen uticaj na Miterana, koji je bio oslabljen i bolestan, tada zaokupljen sakupljanjm glasova javnog mnjenja oko aktuelnog ustava. Praćen Žipeom, svojim ministrom spoljnih poslova, od februara 1994 godine pridružuje se nemačkoj vojnoj koaliciji u korist hrvatsko-muslimanske federacije. Ova federacija imala je za cilj da protera Srbe se njihovih vekovnih teritorija, da ih sa 64 posto teritorije u Bosni svede na procenat ispod 4o. O snažnoj kampanji laži koja je sve to pratila, reći ću nešto kasnije. To je bio taj famozni francuski demarš koji je ispratio nemački.
Usledila je američka intervencija. Amerika je u početku oklevala sumnjajući u ponuđeni novi reljef. Sumnja je postojala imajući u vidu i rat 39-45.godine i otpor srpskog naroda pod nemačkom opkupacijom. Sumnjali su da će biti angažovani u jednoj vrlo delikatnoj avanturi, teškoj. Plus toga, bili su taoci nafte Saudijske Arabije i Iraka mnogo više nego taoci budućeg protoka nafte putevima Dunava i Beograda, Koridorom 8, protokom od Kaspijskog mora do obala Albanije. Sve je to vremenski bilo dalje, nisu se tim opterećivali. Najzad, pod pritiskom Nemačke, procenili su da postoji interes da se angažuju. Koji interes? Prvo, dokazati Evropljanima da su nesposobni da deluju sami, jer, ako bi Amerika bila van toga, tu bi nastao haos, nered, rat, što bi ih ponovo prisililo da se vrate na lice mesta. Ta i takva demonstracija snage samo bi pokazala nužnost i neophodnost NATO-a.
S druge strane, tu je bila Rusija koju je trebalo unapred malo poniziti. U to vreme Rusija je u rukama Jeljcina i `glava Harvarda` koje su trebale da implantiraju tržšnu privredu na teren dotadašnje planske privrede. Ceo poduhvat postavio bi se na taj način i na teren provere i manifestovanja slovenske solidnosti.
Kako u to vreme Nemačka postaje sasvim punoletna, jedna od ideja je da bi bilo interesantno vojno okupirati određenu zonu na Balkanu. Odatle famozni Bondstil. Kojoj zoni dati prvenstvo, da li Albaniji, Draču, da li raskršće Koridora 8 koji će jednog dana prevoziti naftu iz Kaspijskog bazena do Jadrana. Zbog ovih različitih razloga Amerikanci su intervenisali i ubrzo u potpunosti preuzeli komandne operacije. Trupe Nemačke, Engleske, Italije, Francuske, stavnjene su pod kontrolu američke flote na Mediteranu. Cela ova operacija imala je veliki značaj za njih jer je u suštini značila presedan za njihove sutrašnje operacije u Iraku.
Operacije na Balkanu vođene su na sledeći način: Najpre, gromoglasnost kampanje dezinformacija: pričati čiste laži na način koji će u javnom mnjenju fiksirati žrtvu, znači žrtvu jasno označiti kako bi njena odbrana tekla uz opštu saglasnost javnog mnjenja. Iz tih razloga, trebalo je izmisliti srpske zločine! Jedan od prvih izmišljenih zločina bilo je silovanje 48000 žena. Američki eksperti za Balkan kasnije su tu cifru preinačili u 4000 žena, kasnije je to bilo 4o, a tih 4o na kraju bi verovatno bilo četiri posle čega bi usledila `istraga u toku`. Izmišljanja su išla dalje, od eksplozije bombe u ulici Vase Miskina, masakra pijace Markale za koji su okrivljeni Srbi, a zapravo su muslimani pucali na same sebe smišljeno i s namerom da se taj zločin pripiše Srbima. Stvoren je takođe mit o invaziji Sarajeva od strane srpske armije, da se srpska armija sprema na uništenje Sarajeva i da to apsolutno treba sprečiti, da je Sarajevo sedište Srba koje su ovi zauzeli i uništavaju ga. Sve to bilo je netačno, i sam sam bio jedan od svedoka jer sam u to vreme išao u Sarajevo, bio primljen od strane predsednika opštine, ručao sa njim. Grad je bio podeljen na dva dela, zonu bosansko-muslimansku i deo koji su zauzimali Srbi. Nikakve opsade nije bilo, bila je to čista laž, koja jednom lansirana ostaje da važi. Zatim je to bio Račak s tvrdnjom da su zločin počinili Srbi, opet netačno, ali je izvanredno poslužilo kao pretekst za početak bombardovanja. Preći u akciju, bombardovati tu nesrećnu zemlju podrazumevajući i njeno civilno stanovništvo, upotrebiti osiromašeni uranijum ne vodeći računa o drastičnim posledicama takvih operacija, ukratko, učiniti da narod strada.
Seo taj sistem izvođen je u isplaniranim delovima. Prvo, izrazito loše tretirati narod okrivljen za zločine. Drugo, uništiti ekonomske resurse zemlje i tako smanjiti snagu volje otpora  što se i dogodilo. Treće, bombardovati ekonomski aparat zemlje na način da se kasnije teško konsoliduje. Četvrto, okupirati zemlju totalno što je predviđeno Rambujeom, i jedanput na licu mesta, profitirajući bedu u koju je narod gurnut odrediti političke vođe koje će biti naklonjene kursu agresora. Ovaj sistem sastavljen od četiri dela, sprovođen je jedan za drugim, proučeno, inteligentno, a neki njegovi delovi sprovođeni su i u Iraku. Može se reći da je Balkan za amerikance bio jedna `lekcija` strategije za Irak. Kao što vam je poznato, sve to u Iraku završilo se bombardovanjem, torturom, povredama, zatvorima i lošim tretmanom, svim onim sa čime se u određenoj meri eksperimentisalo na Balkanu. Sve to u korist Zapada koji se u oba slučaja poneo autokratski..- spasti jednog guranjem drugog.
To je operacija koja me je duboko šokirala jer je bila vrsta modela uzemljenog u javnom mnjenju koje je moglo da apsorbuje svu tu količinu dezinformacija, što je veoma zabrinjavajuće jer dozvoljava sve buduće moguće ekcese različite prirode.
Danas se osvrćemo na jednu tužnu deceniju tokom koje su Evropljani pokazali da su spremni na međusobno ubijanje s jedne strane podstaknuti i pod okriljem široke inicijative Nemačke, koja se na mah ponovo ujedinila 90-te i 91 godine posle rasturanja Sovjetskog Saveza i koja nije našla drugo rešenje nego da pokrene taj famozni rat. Uostalom, 1999.godine, posle Dejtonskog sporazuma i svakako posle odbijanja gospodina Miloševića Plana B, kojim je bila predviđena okupacija srpskih teritorija od strane NATO-a u jednom nelimitiranom vremenskom periodu, koji je okupatoru ponudio sve olakšice, aerodrome, puteve, železnicu i sve to besplatno, u formi - ako mogu tako da se izrazim, kao da je Srbija bila molilac toga, što je Milošević odbio iako ga je to uvuklo u komediju Rambuje koja se završila bombardovanjem.
Tužna epoha, tužan period na koji se danas osvrćemo sa velikom tugom, jer je zapadni svet pokazao da je sposoban za čiste perverzije da bi odgovorio jednoj nemačkoj opsesiji koja je poništila sve ono što je ostalo od Versajskog sporazuma i Trijanona, što znači, najpre Jugoslavija a zatim Čehoslovačka što se i dogodilo, kako bi Nemačka izbrisala kartu teritorijalne i političke organizacije koju je obeležila pobeda Saveznika, na način da od nje ne ostane ništa. I Francuska svakako, tome pridružena, što je dozvolilo gospodinu Kolu da izjavi da je Dejtonski sporazum i svakako ono što je sledilo, velika pobeda za Nemačku. Na to je gospodin Miteran mogao da doda - pod uslovom da je razumeo a što nije bio slučaj, da je to velika greška za Francusku. Velika materijalna greška sa nestankom Jugoslavije, nestankom tragova vojnih pobeda skupo osvojenih, masakrom i žrtvovanjem jednog prijateljskog naroda koji je bio na našoj strani. I sve to ostvareno montiranjem lažnih operacija na način kako bi se opravdale operacije koje se nisu smele dogoditi nikako i ni u jednom slučaju. Zapadnjaci su se u ovom slučaju pokazali puni neprincipijelnosti što me je iznenadilo jer to nisam očekivao od strane tvoraca koncepcija o pravu čoveka, od Francuske, Engleske pa i Nemačke. Ali stari demon, posebno blagosiljan Nemačkom, iskočio je, krenuo ka aktuelnom haosu koji postoji na tim teritorijama, bilo da se radi o Republici Srpskoj, bilo da se radi o Kosovu. Kosovu naravno, izvornom srcu Srbije, gde je samo za kratko vreme od strane muslimana uništeno desetine i desetine remek dela religiozne umetnosti srpskog naroda što je u suštini masakriranje srpskog naroda, na isti način kako bi se masakrirao francuski uništavanjem doline Loare i njenih zamkova ili Il de Fransa.
Dakle, živimo veoma tužan period i ne znam kako ćemo moralno iz njega izaći. U svakom slučaju dali smo dokaz naše dvoličnosti. To nam ne služi na čast.

/Svet/Aktuelno/Globalna Bezbednost/Rusija/Pogled iz Moskve/

Novi detalje plana naoružavanja ruske armije
Piše: Bogdan Đurović
Dve nedelje posle NATO samita u Lisabonu, Moskva je objavila nove detalje velikog plana naoružavanja svoje armije, dok Vašington uvežbava trupe i na istočnim i na zapadnim ruskim granicama

Posle nedavnih izjava Dmitrija Medvedeva i Vladimira Putina da se u narednim godinama može očekivati nova trka u naoružanju, njihova upozorenja počela su da dobijaju sasvim konkretne obrise. Iako su na novembarskom NATO samitu u Lisabonu bile izgovorene lepe i slatke reči zapadnih zvaničnika (strateško partnerstvo sa Moskvom, alijansa nije pretnja Rusiji), svi realni predlozi Kremlja bili su gotovo sa gnušanjem odbijeni, pa je Medvedev svoje stavove jasno izneo još u portugalskoj prestonici.
Na Rusiju su se odmah obrušili sa svih strana: te Moskva nikada nije imala miroljubivije zapadne susede, a daje tako ratoborne izjave, te su pronađene nove ruske špijunke u Londonu, te Kremlj planira invaziju na baltičke republike i Poljsku, i još mnogo štošta…
Koji su zapravo realni potezi koji se vuku iza zavese?

„DECA CVEĆA” NA ISTOKU

Početkom meseca, pojavljivanje dva ruska aviona Il-38 prekinulo je velike vojne manevre Tokija i Vašingtona u Japanskom moru, pod nazivom „Oštri mač”. Ruski „iljušini” doleteli su u najnezgodnijem momentu, dok su Japanci i Amerikanci izvodili vežbe presretanja balističkih raketa sistemom protivraketne odbrane (PRO) na brodovima klase „edžis”, uz odbijanje napada brojčano (za jedan i po put) nadmoćnije avijacije. Manevri su odmah prekinuti, da Rusi ne bi „snimili” radarske frekvencije. Inače, ovi sedmodnevni manevri najmasovniji su u celoj istoriji američko-japanske vojne saradnje: u njima je učestvovalo 44.000 vojnika, 60 brodova i 400 aviona!
I odmah nedoumica – prema zvaničnim objašnjenjima, potencijalni protivnik je Severna Koreja. Ali, ona ne raspolaže sa 600 borbenih aviona, koliko ima zamišljeni protivnik, niti je za odbranu od njene flote i projektila starije generacije potrebno 60 supertehnoloških brodova, opremljenih raketama koje razvijaju 9.000 kilometara na čas! Analitičari su složni u oceni da su na ovim manevrima uvežbavana ratna dejstva protiv Kine ili Rusije. A najverovatnije i protiv jedne i protiv druge.
Zato pojavljivanje ruskih „ilova” nije slučajno. Ovi avioni, pripremljeni za izviđačka dejstva takve vrste, planski su poslati da „snime situaciju”, s obzirom na to da njihovo pojavljivanje ne protivureči nijednoj normi međunarodnog prava. Konstantin Sivkov, zamenik predsednika Akademije geopolitičkih problema na čijem je čelu penzionisani general Leonid Ivašov, kaže da je rat između Rusije i SAD-a moguć i da nuklearni arsenal nije potpuna garancija protiv sukoba konvencionalnim naoružanjem. Sivkov podseća da je hemijsko oružje imalo tu zastrašujuću ulogu 30-ih godina prošlog veka, pa se Drugi svetski rat ipak desio, a bojne otrove niko nije masovno primenio.
Kada je reč o Japanu, postoji, međutim, još nešto. Vlada u Tokiju trebalo bi do kraja godine da usvoji novi odbrambeni program, gde je predviđeno i instaliranje na teritoriji cele države, u svim vojnim bazama, američkih PVO sistema „patriot” u verziji PAC-3, koji već spadaju u sisteme vazdušno-kosmičke odbrane (do sada su „patrioti” bili samo u tri japanske baze). I opet se navodi da je to zbog severnokorejskih raketa. O istinskim razlozima moguće je tek nagađati, ali se „PAC-3” sistemi idealno dopunjuju sa protivraketnom zavesom „edžis” brodova, koju Vašington i Tokio godinama tkaju nadomak ruskih i kineskih granica. A pre samo mesec dana najviši japanski zvaničnici pripretili su Moskvi da vrati „okupirane” Južne Kurile…
Dakle, bivši poljski šef diplomatije Adam Rotfeld nije u pravu kada kaže da Rusija u poslednjih 300 godina nije imala miroljubivije susede na zapadnoj granici. Kako se vidi, „deca cveća” su i na istoku.

TRENING NA BALTIKU
Zapad je, pak, posebna priča. Preko Vikiliksa je obznanjeno da je NATO početkom ove godine razradio poseban plan odbrane Litvanije, Letonije i Estonije protiv ruske agresije, pod nazivom „Orao zaštitnik”. Plan, objavljen u britanskom „Gardijanu”, predviđa slanje devet divizija (američkih, britanskih, nemačkih i poljskih) u baltičke republike, u slučaju napada Rusije. „Pečat” je, međutim, bar u ovom slučaju bio brži od Vikiliksa, jer je o postojanju ovog plana ukazao još u martu (br. 107), kada smo pisali da „tri male baltičke zemlje traže od NATO-a, navodno po sopstvenoj inicijativi, da se za njih izradi poseban plan odbrane (od Rusije, prim.aut.) i Estonci tvrde da je taj proces uveliko u toku”. Podsetimo, bilo je to u vreme kada je počela serija NATO manevara pod nazivom „Trening na Baltiku”, najmasovnijih od kako su se ove tri zemlje priključile alijansi 2004. godine.
Druga važna tačka na Baltiku je Poljska. Vašington je već na 60 kilometara od rusko-poljske granice postavio „patriote”, a u planu je razmeštanje natovskih vojno-pomorskih snaga u Gdanjsku i Gdinji. Treba li napomenuti da je i Gdanjsk na 60 kilometara od ruske granice? I samo 80 kilometara od Baltijska, najveće baze ruske ratne Baltičke flote, a ujedno i najzapadnijeg ruskog grada. U planu je otvaranje i avio-baze u Poljskoj, gde će biti stacionirani transportni C-130 „herkules” i lovci F-16. Tako to rade „najprijateljskiji ruski susedi”, tvrdi Poljak Rotfeld!
Sa druge strane, Konstantin Sivkov uveren je da je reč o „završnoj fazi u pripremi agresije protiv Rusije”. I rusko diplomatsko ministarstvo saopštilo je tim povodom da će Moskva biti prinuđena da „uzme u obzir američko-poljske planove pri realizaciji programa izgradnje oružanih snaga”. Moguće je da jedan od tih koraka bude i vraćanje Rusije starim planovima o postavljanju moćnih raketnih sistema „iskander” u Kalinjingradsku oblast, mada o tome zvanično još nije bilo reči.
Međutim, prilično upadljivo, po mnogim ruskim medijima posle samita u Lisabonu i izjava Putina i Medvedeva o trci u naoružanju, počele su da izbijaju detaljnije informacije o planovima Moskve. Najpre je komanda Raketne vojske obznanila da u slučaju mobilnih strateških sistema prelazi isključivo na rakete RS-24 „jars”, sa više nezavisno vođenih bojevih glava, obrazloživši to „većim mogućnostima u probijanju PRO”.

VAZDUŠNO-KOSMIČKA ODBRANA
Praktično istovremeno, izneseni su detalji grandioznog plana za ulaganje više od 125 milijardi evra u obnovu ruske ratne mornarice do 2020. godine (od bezmalo 700 milijardi, koliko će biti ukupno potrošeno za nabavku novog naoružanja)! Tako saznajemo da će biti izgrađeno 36 novih atomskih i dizel podmornica, od kojih su osam poslednje generacije, klase „borej”, opremljenih takođe novim nuklearnim raketama „bulava”. U more će biti spušteno i više od 40 brodova, urađenih po „stelt” tehnologiji. Od toga, 12 fregata za duge plovidbe, 20 korveta i 10 desantnih brodova, od kojih su četiri nosača helikoptera klase „mistral”, čiju tehnologiju Rusija preuzima od Francuske. Iz ovih planova se vidi i da će, umesto Baltičke, sada najmoćnija biti ratna Tihookeanska flota, gde će biti najviše pojačanja, što o mnogo čemu svedoči. Isto tako, 18 brodova dobiće Crnomorska flota.
Do 2020, Rusija će svoju vojsku opremiti i sa 1.500 najnovijih aviona i helikoptera, dok će 400 aviona biti temeljno modernizovano, čime će najdalje za devet godina 70 odsto ratnog vazduhoplovstva činiti nove letelice, a cilj je da se dostigne punih 100 odsto. Takođe, biće modernizovana i flota strateške avijacije. Najkasnije za četiri godine biće uvedeno 10 aviona T-50 pete generacije, a posle 2016. godine još ovih 60 aparata, kao i 20 transportnih „antonova”. U punom pogonu su i konstruktori strateškog naoružanja – Rusi pripremaju novu tešku interkontinentalnu raketu.
Takođe, Medvedev je u svom obraćanju parlamentu pre dve nedelje najavio i stvaranje vazdušno-kosmičke odbrane i njenu integraciju sa komandama PRO i PVO u jedinstvenu stratešku komandu. To je, zapravo, karika koja je nedostajala, s obzirom na američki ubrzani razvoj u domenu hiperzvučnih projektila, što lete brzinama većim od 6.000 kilometara na čas.
Suštinski, sve navedeno nije ništa drugo nego slika trke u naoružanju koja samo što nije ili je već započela. Naravno, u slučaju radikalizacije situacije, Moskva je u stanju da sve ove procese znatno ubrza – po cenu pada životnog standarda građana i uvođenja „čvršće ruke” unutar zemlje. Ali, zar Amerika nije to već uradila posle 11. septembra 2001. godine? Koliko sve to liči na pakleni scenario viđen pre 70 godina?